Odlučila sam danas tijekom radnog vremena povremene slobodne trenutke iskoristiti za pisanje o FFK-u, pa eto, krećemo, uz nadu da ću da kraja dana uspjeti završiti post...
Iz Splita sam krenula 10.8. u 20.30, busom u kojem unatoč svim svojim očekivanjima, nadanjima i popijenim Draminama nisam uspjela spavati... U Pulu sam došla oko pol 7 ujutro, uhvatila bus za Pazin i već u startu doživjela neugodno iznenađenje – autobusni kolodvor na suprotnom kraju grada od hotela u kojem smo brat i ja bili smješteni (ja, he he, kao sudionik Festivala besplatno ) i teta na autobusnom koja nije znala gdje je ni hotel ni turistička zajednica, pa sam poput pravog turista, s malom prije puta isprintanom kartom Pazina, tražila put... Ustanovila sam da je za taj put potrebno pola sata, puf pant, dobrim dijelom poštene uzbrdice. Ostavila sam stvari u hotelu i trkom krenula natrag na autobusni pred brata koji je, naravno, dolazio iz Karlovca. Onda opet – hodanje do hotela i trk do Spomen-doma, koji se nalazi blizu autobusnog i gdje je trebao biti randez-vous za odlazak u Kringu.
Moji dojmovi o Pazinu: maleno, centar je simpatičan, no meni je mjesto ipak djelovalo dosta jezivo, vjerojatno zbog razloga koji me doveo tamo i oblačnog i kišovitog vremena koje nas je pratilo. A i u Perićevom „Vampiru“ se dio radnje, i to dosta jezivi dio radnje, odvija upravo tamo. Jama je pak nevjerojatna; ogromna provalija, veća no što sam zamišljala, sa špiljom koja se vidi od pazinskog Kaštela i rječicom na dnu, a noću se iz nje diže magla koja svemu daje jedan pravi horror štih... 
Čim smo došli u Spomen-dom, na terasi smo vidjeli ni manje ni više nego Viktoriju Faust, Thomasa H. Knighta i još neke ljude – pa smo sjeli dva stola dalje, popili kavu i počeli smišljati kako, pobogu, da otkrijemo tko od prisutnih ide u Kringu i kako, pobogu opet, da im objavimo svoju prisutnost (došli smo, naime, totalno na blef, nikoga ne poznavajući). Ja sam čak imala crvenu majicu s natpisom „Posljednji hrvatski vampir“ (koju se dobije kad se kupi sjajna knjiga Borisa Perića, „Vampir“), kao neki, ahm, signal...
Logična pretpostavka je bila da navedeni ljudi za stolom do idu kamo i mi, no pitanje je bilo kako im to dati do znanja. Nakon kave i par cigareta za smirenje, odlučili smo da ću ja otići do njih i pitati ih za info, što je bilo, uh, dosta teško jer, helou, tamo sjedi meni najdraža naša književnica, trema, ljudi, kako ću ja to, ajoooj...   Na moje oduševljenje, uspjela sam to izvesti dosta šarmantno, a i oni su svi reagirali vrlo super i pozvali nas da sjednemo za stol. 
A onda sam prvi put ugledala i tu zbirku „Vampirske priče“ i, našavši u njoj svoju priču, imala mali histerični ispad s cerekanjem i oduševljenjem, što im je, mislim, bilo simpa jer su ipak svi znali da mi je to prvo objavljivanje... (mali dodatak – nisam baš najmlađa od autora u zbirci, ima samo jedan dečko malo mlađi od mene, ali sam jedina koja ama baš ništa dotad nigdje nije objavila - !)
Enivej, dojmili su nas se, i mene i buraza, svi prisutni, bili smo oduševljeni toplom dobrodošlicom, a svi moji strahovi o neuklapanju, o osjećaju manje vrijednosti i sl. su se počeli rasplinjavati lagano, ali sigurno.
I, pobogu, konačno sam upoznala Viktoriju Faust!  Ona mi se pak učinila dijametralno suprotna svom glavnom liku (Viktoriji iz „U anđeoskom liku zvijeri“ i „Neizgovorenoj priči“), no to sam u biti i očekivala. No bila mi je simpa, zaista.
Dakle, kad su se svi okupili, rasporedili smo se po autima i krenuli za Kringu. U nekadašnjoj školi, staroj i podosta ruševnoj zgradi, bilo je otvorenje izložbe o Juri Grandi (drugim riječima, uokvireni članci o njemu što iz domaćih medija, što iz stranih) praćeno prigodnim govorom, ahm, mislim načelnika općine, i Davora Šišovića oliti Šiška. I kamerama, i slikanjem, etc. Meni, dakle, nešto sasvim novo. Posebno jer su me htjeli slikati posebno – zbog majice. Jadna ja, skromna djevojka, u sasvim novoj situaciji – da ne spominjem kasniju zezanciju na račun tog mog poziranja. Zapravo mi je baš dobro došla zezancija da se opustim i malo bolje skompam s tim ljudima (poimence – otkačeni Mirko sa smijehom na koji se naprosto moraš smijati, psiholog i pisac Zoran (jeee, kolega!!!), Korvin koji kao da je izletio iz nekog fantasy filma i njegova cura Martina, Jaskanac David, flegma s uvrnutim smislom za humor, zatim FER-ovac Ham, itd, etc., s ovima sam se nekako najviše družila).
Zatim je bilo dobrovoljno davanje krvi (kako prikladno!), i mislim da su naposljetku svi osim Martine, mene i Inelukyja dali krv... (što ću kad mi se zavrti i nakon što mi vade krv za neke pretrage) Dok je to trajalo, Ineluky i ja smo malo obilazili Kringu i ustanovili da se tamo – nema što za obići. Nismo vidjeli ni žive duše. Jezivo. Posvuda plakatići postavljeni by lokalni svećenik koji govore o „borbi protiv neprijatelja našeg“ i uz još par sitnica implicirajući na tog našeg dragog vampira Grandu, neka freaky atmosfera, i čuveni birc „Vampire“ s češnjakom, člancima o Grandu i crvenom bojom...
Nakon davanja krvi smo se otputili u konobu „Danijeli“ gdje su sretni davatelji imali besplatnu klopu. Brat i ja smo se šlepali s njima i pili crno vino. To je bila faza kad smo se malo izolirano osjećali, nisam zapravo ziher zašto, ali je to Zoran popravio kad je sjeo za naš stol, a ubrzo smo svi počeli pričati, zezati se i sve je bilo ok. Moram naglasiti da smo sjedili na terasi i da je bilo užasno hladno...
Okupila se hrpa rulje, uključujući još neke autore iz zbirke (i da, Viktoriju i Thomasa...), bila je prezentacija već spomenutog „Vampira“ Borisa Perića, a nakon toga, hrrrana i vino, još vina...  U ovoj fazi, valjda zbog vina, smo buraz i ja već bili u velikoj mjeri uklopljeni u ekipu.
Zatim je čopor ljudi u petnaestak auti krenulo u otkrivanje spomen-obilježja Juri Grandi. Prvi na redu je bio veliki masivni stol koji se nalazi na mjestu gdje je bila njegova kuća i koji je bio prekriven crvenim platnom koji smo Viktorija Faust, Jasmina Blažić, sanja Tenjer i ja u mini-ceremonijici skinule i tako otkrile natpis koji govori o Grandi, njegovom uništenju i tome da je taj stol njegov spomen za buduće putnike... Kul!
Još je više kul ono što je slijedilo – naime, Grandova supa. Ne, to nije juha. I ja sam to pomislila. Radi se o, hm, mješavini koja se sastoji od vina, maslinovog ulja, češnjaka, papra i ne znam čega još, te komada preprženog i u tome dobro namočenog kruha. Ukratko, izgleda poput, ahm, komada trulog mesa u ustajaloj krvi (how appropriate!). Po tradiciji, vrčevi sa supom kruže iz ruke u ruke, svatko treba žlicom uzeti komad kruha i zaliti to s par gutljaja, a ne smiju se spustiti dok ne budu prazni. Zapravo je ta supa dosta fina, ma kako izgledala, pa smo radosno ispunjavali tradiciju i zezali se.
Još smo otkrili i ploču na ulazu u Kringu (na kojoj je slika Kringe iz Valvasorovih kronika i natpis „Kringa, grad vampira, Jure Grando“) i spomen-ploču devetorici koji su ga eliminirali (na istoj zgradi gdje je bila izložba i davanje krvi, skoro pa nasuprot crkvi... a otkrio ju je Boris Perić). Nakon toga, degustacija autohtonih proizvoda tipa medovača, liker Grandina, vino Jure Grando, itd., uz što smo i mi autori pokupili svoje primjerke zbirke.
Tada sam se uvalila Viktoriji za šank i u sasvim ugodnom čavrljanju uz pivu dobila autogram i puno korisnih informacija o njoj – korisnih čisto za stjecanje neke slike o ženi, koja mi je i dalje vrlo ok i dosta me se dojmila. I moj buraz se dotad već skroz otkravio pa se više nisam morala brinuti je li mu bed da ga ostavim solo.
A onda je složena pozornica i počelo je predstavljanje zbirke... Od ukupno 25 autora čak ih je 15 bilo tamo i svatko je ili čitao dio svoje priče, ili malo pričao o njoj. Malo sam tremirala (a jebiga, ne događaju mi se takve stvari svaki dan!), ali bilo je ok. Makar, cijeli taj dan mi je bio kao u omaglici, kao da sanjam neki ludi san... Predivno. 
Kad su se svi autori izredali, bio je Spooky SMS Češnjak Party (oliti predstavljanje proizvoda, namaza i sl. od češnjaka tvrtke SMS. Bilo je i maslina, jupi! Kako je meni malo potrebno da budem sretna...), zatim igranje neke nove društvene igre „Lov na vampire“ koju je osmislio Klub mladih „Fobija“ iz Umaga i koncert benda Night Express iz Pule, no mi (pri čemu mislim na već imenovanu ekipu s kojom smo se buraz i ja najbolje složili – općenito, iako su se svi međusobno družili, postojala je uobičajena podjela na „mlađu“ i „stariju“ ekipu) smo umjesto toga otišli u „Vampire“, gdje smo Ham, David, Ineluky i ja popili 4 različita vampirska koktela (MORAM navesti nazive! – Jure Grando, Vampire Kiss, Vampire Soul i The Widow of Grando) i nastavili s pivom uz rock. 
Tu moram zastati i navesti jedno zanimljivo opažanje – naime, iako sam dosad smatrala da dosta čitam (ne onoliko koliko bih htjela, ali ipak dosta), tamo sam otkrila da zapravo čitam strašno malo. Naime, kad je krenuo razgovor o knjigama, našla sam se u neobranom grožđu jer većinu spominjanih knjiga nisam čitala pa mi je bio malko bed (u tome se moj brat snalazio bolje nego ja). Mislim, ne kažem da nije bilo i knjiga koje jesam čitala i o kojima sam imala što reći, ali sam se u tome ipak osjećala ponešto nedoraslo. To je urodilo mojom čvrstom odlukom da to definitivno moram promijeniti!
Malo smo se, dakle, svi skupa zapili, što je urodilo brojnim zezancijama, posebno od strane Mirka i Thomasa, a ni Zoran nije bio daleko... Enivej, kako su ljudi išli za Pazin vozeći jedni druge, tako smo se Ineluky i ja utrpali jednom liku koji nas je čak dovezao do Pazina (po magli, brrr... spooky...) bez da je ijednom od nas dvoje bilo loše – a inače nam je skoro uvijek loše kad cugamo i onda se vozimo u autu.
Naravno, dok smo mi došli do hotela i izmijenili dojmove, bilo je već prošlo 4, pa smo opet malo spavali, jer smo ujutro trebali odjaviti sobu u hotelu (naime, namjeravali smo ići iz Pazina idući dan u 5 ujutro, što bi bilo ok jer bismo do tada lako mogli ostati budni). Naravno, tek nakon što smo odjavili sobu i platili za njega te otišli naći nešto za jesti, saznali smo by mama da se ne možemo vraćati namjeravanim busom jer Ineluky ima povratnu koja vrijedi samo za busove u 7 navečer i u 9 ujutro. Strašno, to je značilo da ćemo ili morati propustiti cijeli večernji dio drugog dana Festivala i neizostavnu zabavu iza toga ili da nemamo gdje spavati (hm, imali smo mi i vreću za spavanje. Ali po jesenskom vremenu, hladnoći i kiši to baš i nije neko rješenje). Još smo k tome dobrih sat vremena tražili friking fast food po Pazinu jer smo se onako laganini mamurni nabrijali na hamburger – naravno, nismo ga našli, pa smo se morali zadovoljiti sendvičem. 
Čim smo došli u Spomen-dom i sjeli na kavu s još par ljudi od noći prije, požalili smo se na probleme sa spavanjem i prijevozom, objasnili priču, i ljudi su bili divni – bilo je nekoliko prijedloga kako nam pomoći koji su uključivali udomljavanje na par mjesta, ali opći zaključak je bio – smislit ćemo nešto, ne idete vi nikamo. Baš me to nekako dirnulo. Već sam se odvikla od nesebičnih ljudi voljnih pomoći i ljudi kod kojih se ne moraš truditi da budeš ništa osim onog što jesi. Pri tome, naravno, ne mislim na svoje prijatelje, već na situacije u kojima se upoznaju novi ljudi.
Ponovno, okupljanje i podjela po autima, a onda, pravac put Heka!... Heki su, btw, selo gdje smo trebali imati roštilj (koji je zbog poradi lošeg vremena premješten u zatvoreno), a moj – i ne samo moj već svačiji – dojam o Hekima je bio – oh, ne, upali smo u priču Stephena Kinga! Naime, to je mjesto od, koliko sam shvatila, 15 obitelji, ukupno 63 stanovnika, a mi tamo nismo vidjeli nijedne istarske ili bilo kakve tradicionalne kuće... Zamislite seoce u kojem su sve kuće vile s parkovima i vrtovima oko sebe, gdje je sva trava bolesno uredno podšišana, a nigdje se ne može naći nijedan bačeni papirić ili opušak, čak niti otpali list na cesti... Jeza! Kad smo obavili „službeni“ dio posla, tj. čitanje par priča i donaciju knjiga mjesnoj knjižnici, navalili smo jesti i piti, a nakon toga se šetali mjestom dok se nismo svi okupili pored najogromnijeg kestena koji sam ikad vidjela. Do tada je već izašlo na vidjelo što dobiješ kad na neko imalo neobično mjesto dovedeš gomilu ljudi s bujnom maštom – nastajale su brojne teorije o Hekima i razlozima zašto je tamo sve tako kako je (recimo, ako baciš čik na pod, pojest će te pješčani crv; ako gaziš travu, proždrijet će te kesten iz kojeg ionako viri marama zadnje žrtve; tamo su živjeli vilenjaci, ali su ih ljudi pobili nakon što je jednom vilenjaku slučajno na cestu ispao list iz kose; u šumi živi zmaj koji posjetioce mami glazbom; stanovnici imaju sklopljen pakt s čudovištem koje ih pušta na miru dok god održavaju selo kompulzivno čistim i urednim; stanovnici su zapravo zombiji koji po noći izlaze i čiste, pospremaju, šišaju živicu... – jesam li zaboravila navesti da ni tamo praktički nikog nismo vidjeli?...). Stojeći u krugu kod kestena, pričali smo o vampirima i Juri Grandi, a zajedničku sliku od tamo smo nazvali „Sudionici okruglog stola o vampirima u Hekima“ – i eto što se krije iza naizgled ozbiljnih naziva i naslova...
U međuvremenu je naš problem sa smještajem riješen na jedan vrlo neuobičajen način koji mi je pokazao koliko su ljudi nekad zaista voljni pomoći. U svakom slučaju, ostali smo i tu noć u hotelu, a moj buraz je za to ostao dužan priču za idući natječaj...
Vratili smo se u Pazin, Ineluky i ja smo konačno malko predahnuli u hotelu, popili kavu s nekolicinom „naših“ na terasi hotela, pojeli nešto i krenuli u pazinski Kaštel, koji je, btw, jako dobro uređen i mogu samo zaključiti da, kad bi se netko tako potrudio oko našeg karlovačkog Dubovca, imali bismo atrakciju... Enivej, tamo je bilo predstavljanje sljedećih knjiga: zbirka priča Marine Jedrejčić u kojoj se nalazi i priča o Juri Grandi (sudeći po pročitanom ulomku, jako dobra priča), fantasy roman „Nedovršeni svijet“ i zbirka vilinskih priča „U dvorani ogledala“ Adnadina Jašarevića, zbirka priča „Posljednji Babilon“ Senada Durana, antologija SF priča iz BiH „Pogled u budućnost“, vampirski roman „Lovina“ Thomasa H. Knighta, iza koje trebaju slijediti još dva nastavka, zbirka horror priča ili roman (autor se još ne može odlučiti oko definicije) „Izvršitelji nauma Gospodnjeg“ Zorana Krušvara, zbirka HR horrora „Zagrob“, zbirka „Blog.sf“... Uh, ne znam jesam li što zaboravila, bilo je toga zbilja dosta... Svaki autor je pričao o svojoj knjizi i bilo je jako zanimljivo, mogu reći da sam se za neke od navedenih knjiga dosta zagrijala...
Nakon toga je bio, ahm, Puris Party (s, kao što naziv govori, puno dobre Purisove klopice) i degustacija nekog finog vina na koje sam ja, seljačina mala, morala navaliti i zgrabiti flašu, da bi mi ju dežurni točitelj uzeo uz galantno „Mogu li vam ja natočiti“ i natočio mi prst vina!... grmbl...
Puno čavrljanja, malo zujanja, sjedenje na stepenicama itd., nakon toga, čoporativni odlazak u „Sax“, kakti in birc, zapravo rock caffe sa jukeboxom. Geniall! Piva je tekla (Karlovačko!), pjevalo se, čak i plesalo (od plesanja naprosto moram spomenuti „Jure Grando pleše“ u izvedbi Inelukyja, Davida i Zorana...), zezancija je bila svjetska, a ja sam svaki svoj odlazak na wc pratila oduševljenim čavrljanjem sama sa sobom u stilu „Kako sam ja jako sretna!“... U svakom slučaju, da ne duljim predugo, poanta je u tome da je bilo super, da sam mogla biti sasvim svoja i sasvim opuštena i da je ta večer bila ona višnja na vrhu šlaga koji dolazi na kraju (pri čemu je, dakako, FFK šlag na kraju. A ljetovanje na Visu i u Kaštelima kolač. Hm.)
Oproštaj je bio, ah, skoro bih rekla dirljiv, no obećavajuć u smislu „Vidimo se obavezno, ako ništa drugo, onda na sljedećem ovakvom zbivanju“. Nakon što nas je sirota konobarica sve pobacala iz birca kojem je odavno prišlo radno vrijeme, buraz i ja smo se otputili do hotela, a pošto je već lagano svitalo, odlučili smo ne spavati. Klepetali smo u sobi neko vrijeme, onda je on pričao s curom na mob, a ja čitala priče, i tako nekako smo ipak – zaspali...
A onda - šok! Otvaram ja oči i ustanovljavam da je 8:28, a nama u 8:50 ide bus! Panika, strka! Oblači se, pakiraj se, odjavljuj sobu, juri do autobusnog!... (moj siroti brat je NOSIO moj kofer i još trčao s njim, što je, vjerujte, popriličan podvig) Za divno ČUDO (i to mislim doslovce), stigli smo na vrijeme. Za put od hotela do autobusnog nam je trebalo 12 minuta – u usporedbi s onih prijašnjih pola sata, mislim da je to prilično impresivno. Što žurba radi od čovjeka...
Enivej, tu moja kilometarska priča završava. Ukrcali smo se na bus i krenuli put Karlovca, i skoro cijeli put prespavali, umorni kao psi, ali oduševljeni, posebno ja koju su, eto, ljudi s puno više iskustva što se pisanja, čitanja i objavljivanja tiče prihvatili kao svoju...
I tako je završila moja velika ovoljetna avantura i stvarnost me pozvala natrag u svoje grubo okrilje...
P.S. zanimljivih i, ahm, objektivnijih informacija o tijeku Festivala, uključujući i par slikica, možete naći na Bookaleti.
|
