Lady of the Lake Scrolls

Dok pokušavam uloviti vremena za napisati post o FFK-u u Pazinu i okolici (naime, radim, ahm, podosta, posebno danas kad je neka ludnica s nekim ugovorima, ah..., a laptop sam ostavila doma da mi ne bi skretao misli s, hm, neizbježnog učenja Kliničke psihologije...), da vam ispričam dva jeza-zbivanja koja su se meni zbila u ovih par dana što opet radim u ovoj divnoj neimenovanoj firmi...

1. Bliski susret treće vrste
Rado bih da sam srela izvanzemaljce... No, nisam ja te sreće. Ono što se meni dogodilo je da sam prvi radni dan ovdje, znači u ponedjeljak, još krepana i izmorena od ljetnih pustolovina i neprospavanih noći, oko 16.45 krenula s posla kako bih se u pet našla s Joeom na Trgu... Čekajući da se lift spusti do recepcije na kojoj se svi mi studenti-zaposlenici trebamo upisati kad dolazimo i kad odlazimo, razmišljala sam o svemu i svačemu, ni ne sluteći, PO PRVI PUTA ne razmišljajući uopće o tome da bi Ona još mogla raditi u toj firmi...
I naravno, kako to u životu biva, vrata lifta se u prizemlju otvore, a pred vratima - Ona.
Jedna riječ - šok. Upotrijebimo li dvije - hladni šok.
Naime, obje smo stajale par trenutaka zureći jedna u drugu, ravno u oči (znate li da je to prvi put da smo jedna drugoj pogledale u oči otkako smo prekinule sve spone, špagice i konce što su nas (po)vezivale?), bilo mi je jasno vidljivo da je Ona neugodno iznenađena što me vidi barem u onoj mjeri u kojoj sam ja bila neugodno iznenađena što vidim Nju. Ukratko - nijedna nije očekivala takav susret, u firmi, ovako usred ljeta.
Onda smo kao na neki nepostojeći znak u isti tren krenule ja van iz lifta, a Ona u lift. Dok sam se upisivala u knjigu na recepciji, bila sam neuobičajeno skulirana za takvu situaciju, jedino sam (čak ne tražeći namjerno) vidjela da je već upisala vrijeme odlaska, pa sam odsutno zaključila da je nešto zaboravila i zato se vraćala gore. Izašavši iz zgrade, zastala sam da zapalim cigaretu (upaljač je inatljivo štekao), tek sad postajući svjesna da je nakon dugo vremena jedan bliski susret treće vrste zamijenio uobičajene nevoljne bliske susrete prve i druge vrste. Ona je izašla i krenula preko ceste, no kad je vidjela mene na drugoj strani kako pokušavam zapaliti cigaretu upaljačem koji odbija raditi i još k tome na vjetru, predomislila se i krenula drugim, zaobilaznim putem. Da ne bi, ne daj Bože, slučajno morala proći pored mene. I onda sam ja ta koja nije mogla prijeći preko nekih stvari...
Kasnije mi je tek palo na pamet kakva bih kraljica bila da sam taj neželjeni susret okončala jednim širokim cerekom i dodatkom "Bok". Ne jer bih htjela imati ikakvog posla s Njom ikada više, da se razumijemo, nego zbog tih naših zajedničkih frendica s faksa. Bojim se da one još uvijek ne vide da nisam ja više ta koja ne može "let go", nego Ona.

Ah... idem zapaliti cigaretu. Tako se grizem što sam opet počela pušiti...

* * * * *

Vratih se. Prelazim na druga zbivanja.

2. Deja Vu u predoslovnom smislu
Jučer izlazim ja iz firme, idem se upisati u već spomenutu knjigu na recepciji, a kad ono - meni je vrijeme odlaska već upisano! Da stvar bude bolja, rukopisom vrlo, vrlo sličnim mojem - ako ne i mojim vlastitim. Da stvar bude još jezivija - upisano je vrijeme 16.15 - točno koliko je i bilo. Da nije činjenice da sam prekjučer kasnije išla s posla, nametnulo mi bi se logično objašnjenje - da su jednostavno pobrkali papire i stavili na recepciju popis od dana prije. No ovako, to nije slučaj. A ZNAM da se nisam bila već upisala! Brrr... Ne znam da li da taj čudnovati događaj dojavim Mulderu i Scully ili pak Hitnoj, da me pospremi u Vrapče ili neku drugu slično šarmantnu ustanovu.

3. Nekarakteristična zaboravljivost
Inače nemam problema s pamćenjem. Zaista. Zna mi se desiti da budem smotana, čisto jer budem u nekom svom filmu pa hodam svijetom kao muha bez glave, ali baš da se tri-četiri puta vraćam na isto mjesto jer sam svaki put zaboravila istu stvar - to ne. Zanimljivo, ali to mi se počne događati upravo kad radim u ovoj firmi. Ne za važne i velike stvari, to ne, ali za neke glupe banalne sitnice... Primjera radi, kad sam se sad vraćala iz pušione, nakanila sam odnijeti šalicu od kave u kuhinju i usput uzeti čašu i natočiti si vode iz aparata.
Za izvršiti navedeno bile su umjesto jedne šetnje potrebne - tri.
E sad, ili mi je zaista mjesto u Vrapču (ne daj Bože da mi se ikada dogodi bilo koji oblik senilnosti!!!) ili ovo mjesto stvarno čudno djeluje na mene.
Ili možda imam neke čudne paranormalne sposobnosti kojih nisam ni svjesna.
Hmmm...
Ma neeee...

Definitivno sam previše pod utjecajem Pazina i Kringe i, posebno, Heka. (o tome svemu idući put)

4. Nadasve ne-jezivo zbivanje - zajednički život!
Naime, ova dva tjedna što ću raditi, tj. ovaj i idući, pošto je useljenje u dom tek 1.9., ja sam se smjestila kod svog dragog Joea u stan na Mihaljevcu. Počeci zajedničkog života! Zagrijavanje!
E, da.
Zasad stvari funkcioniraju iako se još nisam naučila nositi s umorom s kojim se vraćam s posla.
Sinoć smo bili u kinu i gledali "Supermana".
Sviđa mi se ovo...

Hm, ono što je trebao biti kratki zapis, pretvorilo se u još jedan moj pošteni monolog. Neka, neka.
Idući put (bar se nadam) - post o Festivalu fantastične književnosti!
(hm, mogla sam ga i napisati koliko već tipkam o ovim glupostima....)