Lady of the Lake Scrolls

Opet ja pišem u vlaku iz Zagreba za Karlovac, duboko pogođena jednim tragičnim događajem koji se dogodio na željezničkoj stanici u Maksimiru.
Naime, pod vlak kojim sam išla iz Nove Gradiške se bacio jedan dečko. Nisam ni primijetila kad se dogodilo jer sam bila u nekom čudnom poludrijemežu, no kad sam provirila kroz prozor u hodniku vlaka da vidim zašto ljudi izlaze van, jedan čovjek mi je rekao da se netko bacio kroz vlak i da će vlak sad stajati tamo dok ne dođu Hitna i policija i obave svoje, što god se u takvim situacijama radilo. U prvi mah mi je u glavi bila samo grozna, sebična misao «Oh, ne, zakasnit ću na vlak za Karlovac», vjerujem ne zbog moje egocentričnosti kao osobe, jer takva ipak nisam, već zbog toga što u prvi tren nisam pošteno ni percipirala što se dogodilo. Kao u nekom morbidnom transu sam izašla iz vlaka sa stvarima i krenula za dvije žene koje su išle na tramvajsku stanicu, a kad smo prelazile prugu, ugledala sam tijelo, doduše u dovoljnoj daljini da ne bih vidjela one užasne detalje, no opet i dovoljno blizu da bi mi iznenadna spoznaja o tome što se dogodilo prostrujala glavom i – srcem.
Stravično je to… Kad sam postala svjesna toga, počela sam se tresti kao šiba na vjetru, a želudac mi se zgrčio toliko da sam pomislila da ću se ispovraćati istog trena. Sama činjenica da je netko u mojoj neposrednoj blizini umro je bila neopisivo grozna, a kamoli činjenica da je taj netko umro tako groznom smrću i to baš ispod kotača vlaka u kojem sam se ja vozila.
Kad sam od dviju žena s kojima sam išla saznala još par detalja, bilo mi je još gore. Njima je vozač vlaka ispričao da je vidio dečka (koji prema njegovoj procjeni ima – IMAO JE – kojih 25 godina) kako stoji pored pruge kao da ni sam ne zna da li bi prešao ili ne, a kad je stao na prugu, nije se micao unatoč tome što je vozač trubio. Nikakvo kočenje ga nije moglo spasiti. Ostao je ležati ispod drugog vagona, malo ustranu, što sam i vidjela, a – grozne li slučajnosti koja mi ne izlazi iz glave – u tom sam vagonu ja i bila. Hvala Bogu što mi nije palo na pamet pogledati kroz prozor kupea prije nego što sam izašla, jer se nalazio blizu mog odjeljka i onda bih definitivno vidjela sve one užasne detalje, krv, smrskano tijelo, UŽAS, koji bi me proganjali ne znam ni ja koliko dugo.
Ne znam jesam li o tome već pisala, no ja i inače imam neki neriješen odnos prema smrti. Ukratko – užasavam je se. Bojim se smrti toliko da je to strašno, nekad kad razmišljam o tome kako je biti mrtav imam stravično jak osjećaj neke neizbježne praznine, užasavajućeg NIČEG, i sve se u meni buni protiv neizbježnog, želim pobjeći, otkriti nešto što bi mi omogućilo vječni život (otud fascinacija vampirima) i vječno odgađanje s tom zadnjom našom pratiteljicom… Nekad mi se pak u glavi odvrti cijeli film, kao da ga gledam na TV-u ili, još gore, u stvarnosti, smrti ljudi koje volim, ili svoje vlastite… i to previše brzo, upravo munjevito, tako da rijetko kad uspijem taj film i zaustaviti.
Mislim, nije da ja inače puno razmišljam o smrti. Takve morbidne misli ponekad jednostavno dođu same, i borim se protiv njih i pokušavam prihvatiti činjenicu da je smrt neizbježan dio života i da je čovjek osuđen na smrt čim se rodi i da je to nešto što se može dogoditi bilo kada, bilo kome i bilo kako pa zbog toga jednostavno ne vrijedi razbijati glavu time – ali jednostavno, užasno je teško.
A onda se dogodi nešto ovakvo – i ja sam sada sasvim potresena i u šoku, iako se ništa nije dogodilo ni meni ni ikome koga volim, ili čak samo poznajem. Svejedno, dodir smrti u neposrednoj blizini, na nekome tko je – kako svi pretpostavljaju – sam sebi odlučio oduzeti život… Što ga je, pobogu, nagnalo na to?! Što IKOGA natjera na to?!!! Ubrzo ću biti psiholog – a i dalje ne znam odgovor na to pitanje.
Ostaje mi samo tugovati zbog mladog života koji je nestao u nepovrat – uz nadu da iza smrti ipak postoji nešto više, da je neki bolji svijet iza te tanke linije krhke ljudskosti i da to nije samo tek puko ljudsko vjerovanje nastalo kao obrambeni mehanizam od tog iskonskog straha od neizbježnog, od praznine, od besmislenosti ljudskog života ako iza njega nema ničeg…
Crkva će reći da je nesretni mladić osuđen na vječni pakao zbog čina kojim je sam sebi oduzeo ono najvrednije što čovjek ima – ali ja u to odbijam vjerovati! Vjerovat ću radije da svaki čovjek koji je iole normalan (dakle, osim teških psihopata i pedofila, njih ni uz najbolju volju ne mogu tolerirati i cijeniti kao što jedno ljudsko biće cijeni drugoga) zaslužuje neko bolje mjesto, neko svoje mjesto na kojem će provesti vječnost, okružen najmilijima i svime onime što ga je uvijek činilo sretnim… Vjerovat ću da je iskupljenje nešto mnogo prozaičnije od pro forme pokajanja na jednoj ispovijedi gdje bismo, kao, trebali vjerovati u odrješenje grijeha od strane jednog čovjeka koji je jednako (ako ne i više) grešan od svih nas… ah, simbolika… Vjerovat ću da je dečko koji se bacio pod moj vlak negdje među zvijezdama.
No ljudskoj prirodi se u ovom trenutku ipak ne mogu diviti. Da ste samo vidjeli koliko je ljudi izašlo iz vlaka i išlo vidjeti tijelo! Užas! Što li je to tako odvratno, morbidno voajerski u nama da imamo potrebu zabadati nos u tuđu tragediju, u tuđu krv, kakav li se to demon naslađuje u nama tom groznom smrću i tko bi, pobogu, želio vidjeti takav prizor?! Da sam ga ja kojim nesretnim slučajem vidjela, bojim se da bi mi se ta slika prečvrsto urezala u sjećanje i proganjala me u noćnim morama i dnevnim bojaznima sljedećih… ah, dugo. Ali to sam ipak ja, poput Freuda opterećena smrću, anksiozna i paranoična… možda drugi, «normalni» ljudi ipak to sve lakše podnose.
Više nemam riječi…
Čuvao ga Bog…